Članak razvija sistemsko-analitičku interpretaciju filozofskog djela Slavena Kneževića Prauzrok: nacrt za uvod u morfologiju kosmologije, evolucije i teogonije (2024), sa fokusom na rekonstrukciju metafizičke arhitekture koju autor gradi na sjecištu istočnjačke i zapadnjačke filozofske tradicije, hermetičke ezoterijske misli, vedantske ontologije, neoplatonske emanacionističke šeme, klasične patristike i savremene procesne metafizike. Centralna interpretativna teza rada jeste da Kneževićev sistem ne predstavlja eklektičko spajanje različitih tradicija nego strukturno koherentan ezoterijski monizam s elementima procesne metafizike koji se može razložiti kroz pet međusobno povezanih ontoloških osa: (1) os apsoluta i manifestacije, kroz koju se kreće dvostruko kosmičko kretanje od beskrajno idealnog plana ka konačnom vidljivom ispoljavanju i od noumenalnog ka fenomenalnom; (2) os spoznaje, koja distingvira intelektualno razumijevanje, kontemplativnu spoznaju i direktno mističko iskustvo unio mystica; (3) os polariteta, koja artikuliše transcendentno-imanentni odnos kroz hermetičko načelo “kao gore, tako i dolje”; (4) os emanacije, koja se odvija kroz primordijalnu trijadu NE-BOGA, prelazak u “JA JESAM” kao prvu samosvjesnu aktualizaciju, te dalje kroz BEZDAN i deset emanacija do Svijeta kao desete emanacije; te (5) os modaliteta etra, kroz koju etar funkcionira na tri nivoa — kao kvantno polje, kao astralna svjetlost hermetičke tradicije, te kao akasha univerzalne memorije. Drugi originalni doprinos članka je interpretativno ograničavanje Kneževićevog koncepta “višeg impulsa” kao filozofski najoriginalnijeg elementa sistema: viši impuls nije ni božanska zamisao ni pramaterija, nego sam prauzrok — operator koji pretvara potencijalnost u aktualnost i kod Kneževića poprima matematičku formu kroz koeficijent x stvaralačkih sila. Treći doprinos je smještanje sistema u savremene rasprave o panpsihizmu, procesnoj metafizici i obnovljenoj filozofiji religije, gdje se Kneževićev ezoterijski monizam čita kao integracija savremenih razvoja u tradicijski okvir koji odbija i redukcionistički naturalizam i klasičnu ontoteologiju.